Knezović: Zagreb je nekad bio grad osmijeha
Glumica Vlasta Knezović Zagreb iz djetinjstva pamti po mirisima i bojama proljeća i jeseni, zelenilu, žutom lišću i njegovoj raskoši… Pojavi se i slika vrtova Nazorove, šetnji po Rockefellerovoj na putu od Nazorove preko Zamenhofove do Jabukovca i osmoljetke koju je tamo pohađala. I danas joj, kaže, srce zadrhti kad u svibnju na Paunovcu u Domu djece s posebnim potrebama sudjeluje na likovnoj koloniji svibanjskih susreta. Druže se tamo umjetnici kao u domu iz bajke, a podsjeti je to na vlastita druženja s djevojčicama iz Doma u Kovačićevoj ulici. Obilježio ga je trijem i krasni stupovi koji su je podsjećali na dvorac iz bajke. Zagreb pamti i po snijegu i mirisu pečene buče koju je prvi put kušala kod jedne zagrebačke gospođe. Sjeća ga se i po bezvremenskoj ljepoti Gornjega grada, jer tamo je godinu dana pohađala baletnu školu, a voli i Britanac gdje je išla u Glazbenu školu. Zagreb iz djetinjstva su druženja, igranje Indijanaca, izleti sa školom… Bio je to, kaže glumica, grad zelenila, mira, stabilnosti, a iako se nije puno imalo, bilo je veselja. Neizostavne su i slike svečanosti trčanja Titove štafete i drugog. Glumica se prisjeća i Doma na kraju Radničkog dola, gdje je bila svojevrsna pozornica okružena šumom koju su znali pohoditi.
Zagreb pamti i po prvoj traumi na nastupu u Glazbenom zavodu kada je plesala u folkloru. Svi su folkloraši, kaže, plesali uz pratnju tamburica, a njezina grupa uz gramofon koji je u jednom trenutku počeo preskakati. Mladi su plesači zbog toga sa scene otišli kao »pokisli«, ali ne i obeshrabreni. Glumica ističe da danas djeca nemaju ljepote i čarolije kakve je bilo u negdašnje doba. Sadašnji naraštaji, smatra, nemaju mašte i zanesenosti, a njihovo su mjesto zauzeli internet i racionalno odrastanje. »Meni i danas kažu da sam čovjek u oblacima, a ja im odgovaram, ne dirajte mi moje oblake, jer to je ono što me drži«, kaže glumica. Dodaje da navečer, kad želi zaspati, izvuče jedan od oblaka u koji spada i slikarstvo. Ono je liječi od nekih ružnoća suvremenog života, pogrešnih susreta, ekonomske nestabilnosti, spoznaje da ljudi žive sve teže, hodaju bez osmijeha…
Nekad je Zagreb bio grad osmijeha, bilo je borbe, ljudi su imali vjeru da neće dobivati otkaze ako svoj posao dobro rade, da će moći školovati djecu, dizati kredite bez velikih kamata, i živjeti od mirovine. »Teško mi je gledati ljude koji su izgubili ljepotu komunikacije«, kaže Knezović te dodaje kako mladi ljudi danas smatraju da ako nisu cinični istodobno ne pokazuju superiornost i pamet. A pamet i ljepota su u iskrenosti, nježnosti, opraštanju i svemu onome što su njoj donijeli Nazorova ulica i njezini vrtovi. Ima i prave prijatelje, tople i nježne, koji se ne bave glumom. Oni se ne moraju svakodnevno družiti, ali je važno da čovjek zna kako će mu pomoći kada je to potrebno. Jedna od njih je i njezina Beba – Nataša Javorčić, Gorana Toci, liječnica, i Vesna Smiljanić, sve divni i nježni ljudi. Te su osobine odraz i negdašnjeg druženja razreda koji je glumica pohađala, a koji je nosio svojevrsnu ljepotu. Kada, pak, govori o glumcima ističe kako se oni danas pozivom bave užurbano, površno, a i radni sustav tjera ljude da budu takvi, smatra glumica. Srećom, dodaje, da se u teatru još uvijek bave istraživanjem sebe. Za razliku od njega, televizija je izgubila ljubav prema pravoj drami kakvu je i ona svojedobno, dok je ležala u bolnici, bila napisala.
Riječ je o scenariju »Svaki dan iznova pokušavam voljeti ljude« koji je odnijela urednici na televiziji, ali uradak je odbijen uz obrazloženje da za uprizorenje nemaju dovoljno novca. Sve je to Zagreb, smatra Knezović i ističe kako je on lijep grad, ali je društvo koje ga čini nemoralno i okrutno. Zgrožena je i korupcijom i neistinama koje se plasiraju u javnosti, a sve to dovodi u pitanje sudbinu naroda. Vlast mora biti roditelj narodu, jer roditelj prvo treba nahraniti djecu, pa onda misliti na sebe.
Snježana Rajačić
http://www.vjesnik.hr
Ostavite poruku