‘Čefuri raus!’ – slovenska ksenofobija u hrvatskom prijevodu
Kvartovska proza u Zagrebu nije ništa novo, a i čini se da neće uskoro ni zastarjeti, jer se redovito javljaju autori koji imaju potrebu književno obraditi mjesto svojeg odrastanja, na kojem često još uvijek i žive. Najsvježiji takav primjer je «Sloboština Barbie» Maše Kolanović, gdje se već u samom naslovu naznačuje dio Novog Zagreba koji su u knjizi opisuje. U slučaju Ljubljane, čini se, postoji samo jedan kvart koji inspirira na literarne refleksije – riječ je o Fužinama, socijalističkoj spavaonici punoj mastodontskih zgrada. U tom dijelu grada većinom žive ljudi čije porijeklo vuče izvan granica Slovenije, iz preostalih pet republika i dvije savezne pokrajine bivše Jugoslavije. Slovenci pak takve pejorativno nazivaju «čefurima», dakle strancima, a jedan od češćih grafita koji se na zidovima Ljubljane može primijetiti jest ksenofobna poruka «Čefuri raus!».
Tako je svoj prvijenac nazvao i mladi slovenski pisac Goran Vojnović, rođen 1980. godine u Ljubljani. Iako rođeni Slovenac, on je ujedno i svojevrsni stranac, što je razlika koja se primjećuje zahvaljujući posljednjem slovu njegova prezimena. Mladi pisac u Zagrebu je predstavio hrvatski prijevod svoje knjige, koji se pojavio u nakladi nove edicije Novog Libera i EPH, a pod uredničkim okom Jagne Pogačnik.
Legenda o nastanku Fužina, otkriva Vojnović, kaže kako su se u taj kvart po njegovom nastajanju prvi naselili – Hrvati: «To je priča koja kruži i koju, doduše, nitko nije provjeravao. Moja mama radi s jednim gospodinom Nevenom, koji se prvi uselio u prvi izgrađeni blok zgrada na Fužinama. Znači, 1983. su prvi stanovnici Fužina bili Hrvati.», ili barem tako tvrdi legenda. «Čefuri raus!» je priča o životu u tom kvartu, ispričana iz perspektive mladića Marka Đorđića, kojeg tek treniranje košarke spašava od huliganstva. On većinu vremena provodi s nekolicinom prijatelja, usput slušajući repetitivne svađe roditelja, a kroz njegovu priču Vojnović prezentira cijeli mikrkozmos. Fužine su tipične, jer su tamo «ljudi otkrili prostor u kojem nema starosjedilaca, pa su se u njega doselili svi čefuri.» S druge strane, u slovenskim se medijima potencira slika o Fužinama kao takozvanom čefurskom naselju, iako se u tim desetinama tisuća stanovnika nalaze i poznate i čak politički moćne ličnosti Slovenije. Vojnović napominje da se njih nažalost rijetko spominje u medijima kao stanovnike tog ozloglašenog kvarta: «Nikada se ne spominje da su tamo i ministar kulture, pa ni bivša gradonačelnica Ljubljane Danicu Simšič, koja tamo i danas živi, ali i Lev Kreft, jedan od predsjedničkih kandidata. I Rade Šerbedžija je tamo neko vrijeme živio, te je opjevao naselje u pjesmi, ali u medijima se vide samo ljudi iz Sanskog mosta, Prijedora i slično.»
Goran Vojnović, koji se još bavi filmskom režijom i piše kritike, i njegov glavni lik Marko Đorđić nemaju toliko zajedničkih crta, iako su obojica rezultat istog miljea. Međutim, povezala ih je – slovenska policija. Naime, dečkima u plavom se nije svidjelo poglavlje romana indikativno naslovljeno «Zašto je slovenska policija u kurcu», pa je autor pozvan na obavijesni razgovor: «Pozvali su me na poslu da dođem na policiju. Bili su vrlo uljudni, a rekli su da bi me nešto pitali o mojem romanu što mi je bilo smiješno. Uručili su mi poziv, koji je također bio smiješan, a i svi pravnici koji su ga vidjeli su umirali od smijeha, jer u njemu je pismeno zatraženo da dokažem kako riječi koje izgovara moj lik ne vrijeđaju policiju. Da apsurd bude veći, željeli su i da dokažem da je ono što sam napisao u romanu – istina!»
Privođenje pisca na policiju zbog nečega što je napisao u knjizi praksa je kakvu se rijetko susreće u civiliziranim državama, pa je iz svega nastao veliki nacionalni skandal, intervenirala je odmah i ministrica kulture, izjavljujući da preporuča knjigu svima, te da je ljuta zbog ponašanja policije. Zahvaljujući i besplatnoj medijskoj promociji kao autor kojim se bavi snage reda i mira, Vojnović je «Čefuri raus!» pretvorio u hit, te povrh svega dobio i književnu nagradu Prešernov sklad. U Srbiji i Bosni i Hercegovini su se prijevodi već pojavili na tržištu, dok je za odličan hrvatski zaslužan dvojac Anita Peti-Stanić i Jagna Pogačnik. Vojnović, inače, piše na slovenskom, iako dobro govori i materinji jezik, a shvatio je da na njemu ipak nije u stanju pisati.
Roman «Čefuri raus!» govornim jezikom, pisanim u prvom licu, otkriva kako je to biti drukčiji i manjina u slovenskom društvu, ali vjerojatno i svakom drugom. Slovenski kritičari su ovaj roman hvalili usporedbama s «Buddhom iz predgrađa» Hanifa Kureishija, jer se oba djela razračunavaju s licemjerjem malograđanske ksenofobije i opisuju identitetske muke doseljenika. Eventualni ili ne, nastavak književne karijere ovog autora već ima konkurenciju u njegovom radu na filmu, s obzirom da je za scenarij kratkog filma «Sretan put, Nedime», koji je napisao s Markom Šantićem, nagrađen Srcem Sarajeva te nominiran za nagradu Europske filmske akademije. Tako ispada da su u Sloveniji čefuri ključan dio kulture, jer Magnifico je najpopularniji pjevač, Branko Đurić svima omiljeni glumac, a najveća mlada književna i filmska nada – Goran Vojnović.
Ostavite poruku