Milan Bandić – Guslarska legenda na čelu metropole
Među zagrebačkim novinarima postoji jedan moj prijatelj s tako istančanim istraživačkim nosom da pred njim posramljeno spuštaju uši najbolji psi tragači, od razvikanog bernardinca do malo poznatog škotskog graničarskog ovčara. Pa je tako ovih dana odnekud, vrag zna otkud, iskopao nekoliko pjesmuljaka u slavu Milana Bandića i Željka Keruma, koje uz gusle pjevaju “narodni pjevači”. Evo jedne koju je Bandiću spjevao stanoviti Željko Šimić.
Ja ću pivat za ovu prilikuŽ
zagrebačkom gradonačelniku
što doživi neizmjernog slavlja
milijunskim gradom da upravlja.
Ej, legendu ću opjevati živu
i njegovu sjajnu perspektivu,
opjevat ću sokola tića
put životni Milana Bandića.
Ovu pjesmu posvećujem sada
načelniku ovog velegrada.
Mnogi će sigurno razočarano reći da je “narodni genij”, za kojeg se vjeruje da progovara kroz guslarsku poeziju, ovaj put sasvim zakazao. Pa u pjesmi nema ništa. Ali razmislite malo, možda je spomenuti genij baš na ovaj način domišljato izrekao cijelu istinu o Bandiću. Jer sadašnji i vrlo vjerojatni budući zagrebački gradonačelnik stvarno i jeste veliko Ništa. I to ne bilo kakvo ništa, nego od samog Bandića svjesno odabrano i odnjegovano da bude njegov glavni politički adut. Taj čovjek, naime, neodoljivo podsjeća na svjetonazornog dvospolca (bio bi i trospolac da je moguće), koji će se uredno odazvati na sve skupove antifašista i protiviti se ukidanju Trga maršala Tita. Ali će istodobno biti i faktički organizator Thompsonovih proustaških nastupa u Zagrebu, jednom prošle godine i sada dan uoči drugog kruga izbora.
Vikanje na mjesec
Ovo drugo silno je razljutilo njegovog protukandidata Josipa Kregara, ali to sliči na vikanje na mjesec, jer suviše dugo je ovakvo licemjerje bilo ogledalo cijele posttuđmanovske Hrvatske da bi se nad time tek sada zgražali. Kada kažemo “cijele Hrvatske” mislimo i na akademsku zajednicu iz koje Kregar dolazi pa iako to nije ništa osobno, valjda će se i on složiti sa sljedećim. Bandić nije pao s neba, nego je naprotiv vrlo dobro ukorijenjen u humusu ove zemlje smućenog i ruševnog sustava vrijednosti. Ovo se vidi i kada šačica arhitektonskih entuzijasta i glumaca organizira ne znam kako brojne peticije i demonstracije protiv Bandićeva krčenja zagrebačke urbane jezgre kako bi se otvorio prostor još jednom tajkunu ili “kumu”. To uvijek izgleda više kao njihov nego kao njegov poraz.
Prekasno je i premalo to, ljudi moji. Odavno je trebalo vidjeti da Bandić nije bilo tko, nego najdarovitije dijete ovog vremena koje se služi već postojećim oruđima uzurpacije i kvaziprivatizacije, i dodaje im samo drskost da ih uvijek koristi do kraja. Usto, on je istinski kralj hrvatske političke demagogije, koji se od svojih salonskih konkurenata od papira razlikuje po onome što u njihove fine glave nikako ne uđe. Po onoj antologijskoj fotografiji na kojoj u Kozari Boku, ili gdje već, gazi do gležnjeva vodurinu razlokane ulice, a na licu mu vidiš ratničku riješenost da je najkasnije za tjedan-dva asfaltira.
“Krade, ali i nama daje”
No, njegovi konkurenti nikako da vide da se radi o velikom igraču, koji doduše blebeće kada najavljuje svoju kandidaturu za šefa SDP-a, a pogotovo šefa države. Za to on nema ni elementarne pretpostavke i ono njegovo “idemo delati” zapravo prikriva da nije u stanju izreći ni jednu jedinu politički relevantnu rečenicu. Ali je zato nenadmašan kada samoga sebe modelira u skladu s onom “krade, ali i nama daje”, što svake godine pa i u ovu subotu, puni Titov Kumrovec, kao i Bandićeve izborne kutije. Nakon što se tako uspio prodati, dečko iz Pogane Vlake mirno se mogao popeti još stepenicu više kada se u metropoli više ni “mačku s drveta” nije moglo skinuti bez njegove intervencije. I naravno da je takav poslije mogao, čak morao postati i “čovjek-skupština” u najvećoj kompaniji u gradu, pa i u ovom dijelu Europe. Kada je na kraju ušao i u guslarske pjesmarice, za sve je, naravno, već odavno postalo kasno.
Osim, možda, za to da se pridružiš guslaru Šimiću i zapjevaš s njim one njegove nadahnute stihove. Koliko je od ovoga shvatio knjiški ispravljač krivih Drina Kregar, kojega ovdje uzimam i kao metaforu tzv. uljuđenog građanskog Zagreba, koji se na svaki način želi riješiti Bandića? Bojim se, malo, možda i nimalo. Optužio je svog konkurenta da se odbijajući predizborno sučeljavanje s njim služi Miloševićevim metodama, što je vjerojatno izraz gorčine zbog podmetanja da prodaje ispite studentima na Pravnom fakultetu.
Kerum, najavljuje i novo, još gore razdoblje
Ali je i izraz potpunog nerazumijevanja Bandića i političkog profila koji ovaj krajnjom preciznošću gradi. Već sam rekao da taj “tić sokolić” reciklira najgore, ali istodobno i najprobitačnije strane hrvatske politike, a toga je toliko da ih zbilja ne mora još i uvoziti iz Srbije. Zar izbjegavanje predizbornih sučeljavanja, kao izraz prezira prema konkurentima, nije odavno postalo regularni dio hrvatske političke kulture? Pa počeo je s time još “otac domovine” Tuđman, nastavio sin prvonasljednik Sanader, a sada ga primjenjuje još jedan daroviti đak političke škole koju je s uspjehom prošao Bandić – Željko Kerum. Naravno, izbjegavanje ovih sučeljavanje nije jedina gadarija koju naučiš u ovoj školi, a posljednji od spomenutih, Kerum, najavljuje i novo, još gore razdoblje. U njemu će ionako privilegirani privatni interesi postati još zaštićeniji sve dubljom spregom politike i kapitala, a na kraju i zapečaćeni podrškom politički potpuno zapuštenih i zatupljenih birača. Njima je savršenom lakoćom podvaljeno da poslije političara-lopova dolazi rajsko vrijeme kapitalista-dobrotvora.
Ali optužiti za sve to Keruma i Bandića, uz grmljavinu da prvi provincijalizira Split, a drugi Zagreb – kako je u ovoj kampanji tvrdio tobožnji socijalista, a zapravo urbani rasista Zlatko Klarić – e to je vražja laž. Sve to već je prije postojalo, pomno pripremljeno da se netko time posluži. I da to nisu učinili Bandić i Kerum, učinio bi, nema nikakve sumnje, netko drugi.
Ostavite poruku