Timbuktu – Borut Šeparović
Kazalište je također laž na koju treba pristati, no rijetko se događa da najave predstave baš toliko očito i neuspješno lažu kao što je to slučaj s „Timbuktuom“, predstavom koju je u suradnji Montažstroja i Zagrebačkog kazališta lutaka, na Sceni Travno postavio Borut Šeparović. Najava, kao i cijela marketinška konstrukcija oko nje, pokušava potencijalnu publiku i sve zainteresirane uvjeriti da je riječ o predstavi o ljudima i psima. Čak možda i više o psima nego o ljudima. To je, međutim, čista neistina. „Timbuktu“ je isključivo priča o ljudima, u kojoj su psi samo metaforički prijenosnik, zgodan, simpatičan i potreban, ali ne i presudan. Monolog za psa na pozornici koji izgovara glumac u publici nastao je na prema romanu Paula Austera, pa kao što ni on nije baš htio napisati knjigu o psima, tako ni Šeparović nije htio napraviti predstavu o životinjama. Ipak, sličnosti postoje, samo ako ih se pogleda iz malo drukčijeg kuta, onog nešto nižeg, ne nužno žabljeg nego – psećeg. Tada „Timbuktu“ postaje priča o slobodi i oslobođenju, o razlici između životne situacije kad je oko vrata povodac ali je frižider uvijek pun, i one druge, kad vrećica koja leti nošena vjetrom može biti i umjetnost, a ne samo smeće. Poetski, pomalo i možda, ali vrijedno življenja. Ili nije, ukoliko se čovjek drukčije odluči i pristane, kako se to kaže, da ga „život uhapsi“. To je prava priča „Timbuktua“, i to Timbuktua kao metaforičke suprotnosti onome što danas jest Amerika, u kojoj, kako kaže također u predstavi citirani Rammstein, ionako svi na ovaj ili onaj način živimo.
Zbog svega toga je ono što su dramaturginja Jasna Žmak i Borut Šeparović napravili od Austerovog romana jedan od vrhunskih primjera dramatizacije i adaptacije proze kazališnoj situaciji. Šteta je što Nagrade hrvatskog glumišta, kad su već domaći kazališni Oscar, nemaju i tu kategoriju, ali možda i bolje, jer bi je sigurno dobio netko drugi. Bilo kako bilo, ideja je prenesena, čak i poboljšana, onom posebnom vrijednošću koje živa izvedba danas možda još jedina ima, a to je udio realnosti u igri koja reprezentira ali i stvara svijet.
U „Timbuktuu“ pored treniranog šampiona Capa, i njegovih dvanaest srodnika iz Skloništa za napuštene životinje, sudjeluje i desetak takozvanih osoba bez adrese. Kao i izvan kazališta, oni su gotovo neprimjetni, i publika ih prije intuitivno percipira kao živi dodatak kazalištu nego kao prodor realiteta. Međutim, nije riječ o eksploataciji, ekonomskoj ili ideološkoj, već o načinu da se u kazalištu zaista nešto kaže i pokaže. Sva kazališna oruđa postaju redundantna kad se u dvorani pojavi neka istinita priča, čega su i autori predstave svjesni, i zato posebni gosti ove predstave-aktivističkog projekta ne glume, niti to moraju, bili oni psi ili ljudi bez adrese.
Upravo zato što psi možda malo smrde, baš kao i ljudi u publici ili na sceni podjednako, ni „Tibuktu“ nije savršena umjetnina – uvod mu je predug, Cap je i previše poslušan, a Sven Medvešek koji mu daje glas teško ili nikako ne bježi od gotovo manekenske manire prilagođene reklamnim čitanim porukama a ne psećem monologu. Kasnije se ipak izvuče, jer početni cool s lakoćom razbija lajanjem, režanjem i konačnim sasvim uspješno iskrenim obraćanjem publici. Pitanje je samo, parafrazirajući Dalibora Martinisa, obraća li joj se kao čovjek čovjeku, ili ipak u tome ima i neki mali udio psa.
Stoga ne treba zanemariti i didaktičnu poruku ove predstave. S obzirom da je namijenjena mladima, ona se igra kazališnom iluzijom koju istodobno i objašnjava. Taj „da se ne lažemo“ pristup, s glumcem koji iskoračuje iz uloge kako bi objasnio što radi, te koga i što on i Cap zajedno predstavljaju na pozornici, konačni je segment ove predstava u kojem ona funkcionira kao osviješteno, suvremeno pedagoško pomagalo. Zato ona jest iznimka u kazališnoj ponudi za mlade, one koji će možda prepoznati Doorse i Stoogese, a možda će ih baš i prvi put čuti sa Scene Travno. Ako i ne posvoje psa, ili beskućnika, već i taj mali napredak bit će veliki korak za buduće ne samo kazališne generacije. Osim toga, što prije shvate da žive u Americi, prije će im do glave doći i sve ostalo. A onda se i bavljenje kazalištem isplati.
Igor Ružić
http://www.dnevnikulturni.info
Ostavite poruku