Pravo na lijep i skladan grad
Još koncem 19. stoljeća Nikola Tesla je nudio Zagrebu da se uvede električna rasvjeta, ali su gradski oci, u najboljoj namjeri, otklonili taj prijedlog. Malo iza Univerzijade Ante Sorić je pronašao inozemnog investitora koji je htjeo ispod Mimare napraviti podzemnu garažu, ali je skupina «zelenih» (koji su stvarno bili debelo zeleni), u najboljoj namjeri, uspjela osjetiti taj projekt. Umjesto da auti budu pod zemljom, pun ih je grad na javnim površinama te između stabala (kao u Klaićevoj ulici i na zelenim valovima, ali to «aktiviste» Prava na grad i Zelene akcije ne smeta. Nekako istovremeno, u tadašnjoj ulici Lole Robara (danas Rudolfa Filipovića) odstranjena je sjajna skulptura Zvonka Lončarića (zvanog Riba), jasno na temelju samoupravnog prosvjeda stanara, koji su to, opet, napravili u najboljoj mjeri. Očigledno primitivno shvaćanje demokracije i estetika ne idu zajedno.
Vrhunac kratkovidnosti je svojevremena odluka Grada da se ne smiju graditi garaže u središtu grada, ali se mogu tolerirati stotine parkiranih automobila u Gajevoj, Berislavićevoj, Amruševoj, Đorđićevoj, Mesničkoj, Dalmatinskoj, Medulićevoj, zelenom valu itd. Druga nesuvisla odredba je koliko smiju biti visoke zgrade u Zagrebu. Istovremeno se tolerirala izgradnja stotina objekata bez ikakvog estetskog nadzora. I to naprosto stoga što ne postoji sustav koji bi tu materiju regulirao. Pozivanje na «struku» je sigurno dobronamjerno, ali nije djelotvorno, jer pitanje estetike i sklada nije nikada bilo pitanje struke. To se ne može izučiti u školi. S tim se svojstvom neki pojedinci rađaju a zatim to bruse formalnom i neformalnom edukacijom.
Budući su odredbe urbanističkih planova u pravilu kompromisi struke i politike, uz česti snažan utjecaj «ulice» to su i rezultati porazni. Stoga se u GUP često mijenja, jer ga život ne prihvaća, jer u pravilu rađen bez vizije, po principu «ne talasaj». Razni prosvjednici, opet s naboljim nakanama, slabo informirani, s naglaskom na periferne probleme, masovno daju svoje potpise u uvjerenju da rade nešto dobro. Na primjer: «aktiviste» smetaju rampe koje će oduzeti pješačku plohu u Varšavskoj ulici. Zar je tehnički nerješiv problem da ulaz u garažu bude u nekoj veži u donjem dijelu Gundulićeve, a izlaz u gornjem. Centar Barcelone je pun takvih garaža i one se uopće ne zapažaju. Vide se tek kad auto dođe do vrata, koja se otvore na bljesak farova. No ovakva ideja, a to je samo jedna od mogućih solucija, «aktivistima» nije pala na pamet. Smetaju ih automobili u Gundulićevoj – neka predlože tunel između Jagićeve i Tuškanca, a ne da nasilno «oslobađaju» Gundulićevu za pješake i ustvari teroriziraju građane u uvjerenju da predstavljaju te iste građane. Postavlja se ozbiljno pitanje da li su, u Pravo na grad i u Zelenoj akciji, u stanju ponuditi bilo kakvu suvremenu alternativu koja razmišlja o dugoročnom interesu većine Zagrepčana i zašto ih toliko smeta uvođenje estetskih kriterija, kao možda najvažnijih pri riješavanju javnih urbanih problema, ili im napuhavanje ovog problema služi u druge svrhe.
Podsjetimo se da ljepote Padove, Venezije, Bologne, Firenze, Urbina, Dubrovnika, Verone, Budimpešte, Petrograda i mnogih drugih gradova nisu nastale peticijama, nego odlukama ljudi koji su koristili estetičare i arbitre elegancije. Oni su svjesno željeli lijep i skladan grad. Ne može netko, čiji je dom pun kiča i tko se nezna skladno odjenuti, meritorno predlagati što će se i kako graditi. I završimo. Na prvi pogled zgodno zvuči: Imamo 50.000 potpisa, ali vodimo računa da bi tome mogli nešto kazati i ostalih par stotina tisuća Zagrepčana, pa i naših gostiju. Inače povijest bilježi u više navrata busanje u prsa s brojem pristalica – no to nije, ali nikada, dobro završilo.
Planirani objekt od Cvjetnog trga do Gundulićeve ulice sigurno obogaćuje kvalitetu života i svakodnevice u Zagrebu, no treba se potruditi da estetski i funkcionalno bude na zavidnoj razini. Stoga pokrenimo akciju da se osnuje na gradskoj i republičkoj razini tijelo sastavljeno od ljudi koji znaju što je skladno, što je lijepo i od vizionara koji će u suradnji sa strukom učiniti da neki objekti, osim svoje estetike budu doprinos kvaliteti svakodnevice. Niti jedan objekt se nebi smio graditi bez blagoslova takvog tijela. Pogledajmo kakva je arhiteltura raznih Kauflanda, Bila-i i drugih. Nijedan zakon niti jedno tijelo uprave nije im uvjetovalo bilo kakve estetske kriterije i rezultati su porazni, ali «aktivisti» šute. Tu valjda nema «poena». Ukratko, možda imamo pravo na lijep i skladan grad, a priče da je etika važnija od estetike na prvi pogled zgodno zvuče, no stvarno su nesuvisle, jer tu nema dileme, to se nemože odvojiti.
Hanibal Salvaro
Ostavite poruku