‘Sloboština Barbie’ – roman o odrastanju
Djetinjstvo je vrijeme kojega se većina prisjeća s nostalgijom, pa čak i onda kada i nije bilo pretjerano sretno. Naravno, o sretnom djetinjstvu dalo bi se opširno raspravljati, jer djeca nađu svoje trenutke sreće i u najgorim okolnostima. Takve su, na neki način, vladale i u Hrvatskoj početkom devedesetih. Država je bila napadnuta, Vukovar je bio sravnjen sa zemljom, a vladala je i kolektivna hadezeovska paranoja prema svakome tko nije Hrvat i katolik. U tom vremenu odrastala je Maša Kolanović, danas znanstvena novakinja na Filozofskom fakultetu, kojoj je nedavno VBZ objavio prvu zbirku priča pod naslovom «Sloboština Barbie». U njoj Kolanović opisuje svoje djetinjstvo u Novom Zagrebu, konkretno kvartu Sloboština, kombinirajući prozu, transkripte vijesti i intervjua iz raznih medija, te naposljetku i crteže, razasute po mnogim stranicama ovog neuobičajenog štiva.
«Sloboština Barbie» nije prva objavljena knjiga Maše Kolanović; ta čast pripada zbirci pjesama «Pijavice za usamljene», koja je pobijedila 2001. godine na natječaju Studentskog centra. No, ovo je njen prvi prozni rad, pa nije toliko iznenađujuće što je Kolanović krenula od početka, u ovom slučaju – svojega života. Razlika je u tome što Maša Kolanović u svojim pričama opisuje i atmosferu tog vremena, u kojem je jedna od dječjih igara bila snimati radio-vijesti o stanju na ratištu, a barbike su istovremeno bile i bijeg od stvarnosti kao i neizbježno povezane s njom.
Naravno, kada se u hrvatskoj prozi spominje Novi Zagreb, neizbježno je pitati je li Kolanović čitala Edu Popovića, koji je ovaj dio grada učinio na neki način svojim, posvećujući mu veliki dio vlastitog proznog opusa: «Čitala sam Popovića, a posebno su mi se mi se svidjele njegove «Tetovirane priče», koje su ilustrirane. No, ja od treće godine živim u Novom Zagrebu, tj. Sloboštini, i bilo je neizbježno pisati o svemu tome.»
«Sloboština Barbie» iznimka je u hrvatskoj književnosti i po važnoj ulozi crteža u ovoj knjizi, koji su također djelo autorice. Do sada je nešto slično radio već spomenuti Popović kojemu je priče ilustrirao Igor Hofbauer, a Mima Simić i Ivana Armanini zajedno su literarno-crtački surađivale na «Pustolovinama Glorije Scott». Crteži svojom jednostavnošću ne odvlače pažnju od teksta, nada se Kolanović, a dodaje i kako joj je cilj bio olabaviti vizualnu uniformnost knjiga.
Spajanje dijela Zagreba, koji je i nacionalno nepoznat, s globalnim simbolom poput Barbie, za Kolanović je naravno i simbolički čin, ali i posveta mnogim danima i satima koje je provela igrajući se s ovim lutkama: »Barbika nije nikada samo ono što bi njezin proizvođač Mattel htio da bude. Početkom devedesetih se ružičasti barbie-svijet za mene potpuno promijenio.» Kada je riječ o Barbie, onda nije daleko ni Ken, a njih dvoje su često i prvi rekviziti djeci za izražavanje svoje seksualnosti. Toga se može naći i u «Sloboštini Barbie».
Bez obzira na moguće iščitavanje ove knjige kao još jednom svjedočanstvu o djetinjim igrama i otkrićima, «Sloboština Barbie» ima snažan i prepoznatljiv društveno-politički kontekst. Spisateljica je ovom zbirkom htjela na neki način ispričati svoju priču o stanju u Hrvatskoj i proteklom ratu s kojima bi se suočavala kad god bi putovala u inozemstvo. Tadašnja propaganda Katedrale duha i ostalih medija, kontroliranih od države odnosno Franje Tuđmana, igra veliku ulogu u pričama Maše Kolanović. Sve to joj se kao desetogodišnjakinji činilo kao jedna velika igra, kao što bi se učinilo i svakom drugom djetetu, no kasnije je shvatila kako prema svemu tome ima izrazito kritički odnos. Sve je počelo unutar obitelji koja nije bila opterećena nacionalnim podjelama, a kasnije je iste stavove našla i u književnosti, naročito u esejima Dubravke Ugrešić.
Ova zbirka priča dio je Biblioteke Regina, edicije VBZ-a posvećene ženskoj književnosti, a koju uređuje neizbježni Miljenko Jergović. Kolanović se nastavlja tako na debitantski roman Milane Vlaović «Blato», koji je kritika prihvatila mnogo bolje nego što bi se očekivalo za jednu ženu nogometaša. Riječ je, naravno, o dva potpuno različita književna djela, u određenim aspektima čak antagonistički postavljenima, s obzirom na društvenu kritičnost Maše Kolanović koja je kod Vlaović potpuno odsutna, no po pitanju otkrivanja novih, zanimljivih književnica ova edicija za sada ispunjava očekivanja.
Maša Kolanović trenutno je pak najviše posvećena svojem doktorskom radu, ali od pisanja proze ne planira odustati. Sloboština je već opjevana, a vidjet ćemo što slijedi, uz napomenu kako je Edo Popović dobio dostojnu konkurenciju u literarnoj borbi za Novi Zagreb.
Ostavite poruku